KAKO DA IZLEČITE SVOJ ŽIVOT - Lujza Hej

Moja priča


Svi smo mi Jedno.

"Hoćete li mi ukratko nešto reći o svom djetinjstvu?" Takvo sam pitanje često postavljala svojim pacijentima, ne radi toga da bih čula sve detalje, već da si stvorim cjelovitu sliku okoline iz koje oni dolaze. Ako sada imaju problem, znači da je njihov način razmišljanja, koji ga uzrokuje, ustanovljen prije mnogo godina.

Kao maleno dijete, od 18 mjeseci, doživjela sam da mi se roditelji razvedu. Ne sjećam se da je to za mene bilo nešto tako strašno. Ali se s užasom prisjećam kada je moja majka počela raditi kao kućna pomoćnica u jednoj obitelji i ostala živjeti kod njih. Mene je dala u internat. Rekli su mi da sam plakala tri tjedna bez prestanka. Ljudi koji su se brinuli o meni nisu to više mogli podnijeti i moja je majka bila prisiljena uzeti me nazad i pronaći nešto drugo. Danas joj se divim kako je uopće uspjela kao samohrana majka. U to vrijeme, međutim, sve što sam znala i do čega mi je bilo stalo jest da u tom periodu nisam više dobivala onoliko ljubavi koliko sam prije imala.

Nikada nisam uspjela ustanoviti je li moja majka voljela mog očuha ili se udala za njega samo da bi osigurala dom za sve nas. Ali, to nije bio dobar potez. Taj je čovjek odrastao u Europi, u strogoj njemačkoj obitelji, s puno brutalnosti i nije poznavao neki drugi način vođenja obitelji nego taj koji je sam iskusio. Godine 1930. u doba velike depresije u Americi, koja se tako iznenada strovalila na nas, moja je majka ostala u drugom stanju. Tada sam ja imala pet godina i živjeli smo u kući prepunoj nasilja.

Da bih upotpunila ovu priču, moram vam reći da me baš nekako u to vrijeme, kako ja pamtim, silovao naš susjed - stari, kronični pijanac. Liječnički pregled, koji sam tada prošla, još je uvijek tako živ u mojoj glavi kao i sudski proces na kojem sam ja bila glavni svjedok. Taj je čovjek osuđen na 15 godina zatvora. Budući da su mi tada neprestano govorili: "To je tvoja krivica", proživjela sam dosta godina u strahu da će mi se on osvetiti kada izađe iz zatvora jer sam ga tamo ja poslala. Veliki dio svog djetinjstva provela sam trpeći fizičko i seksualno zlostavljanje s dosta fizičkog rada. Moja predstava o meni postajala je sve lošija i lošija, i činilo mi se da mi ništa ne polazi za rukom. Uskoro sam počela takav stav prema sebi pokazivati i u vanjskom svijetu.

U četvrtom razredu osnovne škole dogodilo mi se nešto što je bilo tipično za život koji sam imala. Jednom smo priredili proslavu u školi i donijeli nekoliko torti. Većina djece iz te škole, osim nekolicine i, naravno, mene između njih, bila je iz sređenih obitelji srednje klase. Ja sam tada bila vrlo bijedno obučena i smiješno ošišana, "u obliku lonca", a osim toga smrdjela sam na bijeli luk koji sam morala jesti svaki dan "radi uroka". Kod kuće si nikada nismo mogli priuštiti kolače. Svaki tjedan jedna mi je starica iz susjedstva davala deset centi, a za rođendan i za Božić po jedan dolar. Tih deset centi odlazilo je u obiteljski budžet, a za dolar su mi kupovali donje rublje u jeftinim robnim kućama.

Dakle, toga smo dana imali proslavu u školi. Kada su torte narezali, bilo je toliko komadića da su i ona djeca koja su kod kuće jela kolače svaki dan, dobila po dva ili tri komadića. Kada sam, konačno, ja došla na red( naravno, bila sam zadnja ), za mene nije preostao niti jedan komadić. Niti jedan jedini komadić. Sada tek mogu jasno sagledati da me moje okorjelo uvjerenje da sam bezvrijedna i da ne zaslužujem ništa stavilo kao posljednju u red i da nisam dobila kolač. O pitanju je bio moj način razmišljanja. A taj događaj samo je odslikao moja uvjerenja.

Kada mi je bilo 15 godina, nisam više mogla podnijeti seksualna zlostavljanja, pa sam pobjegla od kuće i iz škole. Pronašla sam posao kao konobarica, što je za mene bilo puno lakše nego teški radovi u vrtu, koje sam morala obavljati kod kuće.

Gladna ljubavi i pažnje, bez imalo samopoštovanja, davala sam svoje tijelo svakome tko je bio ljubazan prema meni. S nepunih 16 godina rodila sam djevojčicu. Shvatila sam da je nemoguće da je zadržim, pa sam pronašla dobru obitelj u kojoj je bilo dosta ljubavi za nju. To je bila obitelj bez djece, koja je čeznula za djetetom. Živjela sam u njihovoj kući posljednja četiri mjeseca trudnoće i, kada sam otišla u bolnicu, upisala sam dijete na njihovo prezime.

Pod takvim okolnostima nikada nisam osjetila radost majčinstva, nego samo osjećaj gubitka, krivnje i stida. To je za mene bio period preplavljen osjećajem stida, koji sam trebala zaboraviti što prije. Danas se samo sjećam djetetovih nožnih palčeva, koji su izgledali neobično kao i moji. Kada bismo se ponovo srele, sigurno bih je prepoznala po njezinim nožnim palčevima. Napustila sam je kada je bila stara samo pet dana. Ubrzo nakon toga otišla sam kući i rekla majci, koja je i dalje bila žrtva svog vlastitog života: "Pođi sa mnom! Ne moraš to više trpjeti. Vodim te odavde!" Pristala je i pošla sa mnom. Ostavila je moju desetogodišnju sestru, koja je oduvijek bila očeva ljubimica, da živi s njim.

Kada sam pomogla svojoj majci pronaći posao poslužiteljice u malom hotelu i smjestila je u svom stanu, osjetila sam da je moja obveza ispunjena. Otputovala sam s prijateljicom na mjesec dana u Chicago i nisam se vratila više od 30 godina.

U tim ranim danima života nasilje koje sam iskusila kao dijete, povezano s osjećajem bezvrijednosti, koji se ubrzo razvio u meni, privlačilo je u moju blizinu muškarce koji su me maltretirali i često tukli. Mogla sam ostatak svog života provesti u preziranju muškaraca, ali bih i onda, vjerojatno, doživljavala uvijek jednaka iskustva. Međutim, vrlo polako, uz puno pozitivnog rada na samoj sebi, moje je samopoštovanje poraslo i takvi su muškarci počeli odlaziti iz mog života. Više nisu odgovarali mom novom načinu razmišljanja jer sam prestala podsvjesno vjerovati da zaslužujem da me netko zloupotrebljava. Ne osuđujem njihovo ponašanje jer da nije bilo tog mog starog načina razmišljanja, ja ih uopće ne bih privukla. Sada me muškarci koji loše postupaju sa ženama čak i ne primjećuju. Naši se stavovi više ne privlače. Pošto sam nekoliko godina radila u Chicagu,i to većinom poslužiteljske poslove, otišla sam u New York. Imala sam pupo sreće: dobila sam posao kao manekenka za visoku modu. Čak ni posao za poznate kreatore visoke mode nije mi pomogao razviti osjećaj samopoštovanja. Samo mi je pružio još više načina da pronađem svoje mane. Neprestano sam odbijala prepoznati i prihvatiti svoju vlastitu ljepotu.

Radila sam u modnoj industriji mnogo godina. Susrela sam prekrasnog i obrazovanog engleskog džentlmena i udala se za njega. Putovali smo svijetom, susretali članove kraljevskih obitelji, jednom čak i večerali u Bijeloj kući. 1, premda sam bila manekenka i udana za prekrasnog čovjeka, još uvijek nisam osjećala poštovanje prema sebi - sve dok nisam počela raditi na sebi.

Nakon 14 godina braka, baš kada sam počela vjerovati da dobre stvari u životu mogu potrajati, muž mi je priopćio da se želi oženiti drugom ženom. Bila sam slomljena. Ali, vrijeme ide dalje, i ja sam nekako preživjela. Mogla sam osjetiti da se moj život postupno mijenja. Tog prvog proljeća nakon svega što se dogodilo, jedan mi je numerolog rekao da će ujesen jedan mali događaj promijeniti moj život. Taj je događaj bio tako beznačajan da sam ga postala svjesna tek nekoliko mjeseci kasnije.

Slučajno sam otišla u crkvu znanstvene religije u New Yorku. Premda mi je njihova propovijed bila sasvim strana, nešto je u meni govorilo: "Obrati pažnju", i tako sam učinila. Ne samo da sam počela odlaziti na njihove nedjeljne službe, već sam prisustvovala i njihovim tjednim sastancima. Izgubila sam interes za ljepotu i za svijet mode. Koliko sam samo godina trebala brinuti o centimetrima svog struka i obliku svojih obrva! Od djevojčice koja je prekinula srednju školu i koja nikada nije ništa naučila, postala sam pohlepan student, koji guta sve što mu dođe pod ruku. To se posebno odnosilo na metafiziku i načine liječenja.

Crkva znanstvene religije postala je moj novi dom. Premda je veliki dio mog života prolazio na jednak način kao i prije, tom sam učenju počela posvećivati sve više vremena. Makon tri godine stekla sam pravo da se prijavim za crkvenog praktičara. Prošla sam sve testove i dobila dozvolu da budem crkveni savjetnik.

To je bio taj mali početak. U to sam vrijeme počela prakticirati trancedentalnu meditaciju i upisala sam se na fakultet - MIU, Maharishijev internacionalni univerzitet u Fairfieldu, država Iowa, u trajanju od šest mjeseci. To je tada bilo savršeno mjesto za mene. Kao brucoši, svaki ponedeljak započinjali smo s novim predmetom - kao što su biologija, kemija, pa čak i teorija relativnosti - stvari o kojima ja ništa nisam znala. Svaku subotu ujutro pisali smo testove. Nedjelja je bila slobodna, a u ponedeljak bismo počeli nešto novo.

Tamo nisam doživljavala ništa slično svakodnevnom ludilu New Yorka. Nakon večere odlazili smo u svoje sobe i tamo učili. Bila sam najstarija na fakultetu i uživala sam u svakom trenutku. Nije bilo dopušteno pušenje, alkohol ili droga, a meditirali samo četiri puta dnevno. Toliko sam se bila privikla na to da sam onog dana kada sam otišla s univerziteta, mislila da ću se srušiti od mirisa cigareta na aerodromu. Nakon povratka u New York nastavila sam svoj život.

Uskoro sam počela pohađati svećeničku obuku i postala vrlo aktivna u crkvi i njenim društvenim aktivnostima. Počela sam držati predavanja i primati klijente. To je uskoro preraslo u moju novu karijeru. Osim toga bila sam tako impresionirana svojim radom da sam napisala knjigu "Kako iscijeliti svoje tijelo", u kojoj sam navela metafizičke uzroke fizičkih bolesti. Puno sam putovala i držala tečajeve. Jednog dana doktori su dijagnosticirali da bolujem od raka. S takvom prošlošću - silovana s pet godina i maltretirana kao dijete, nisam se nimalo čudila da sam manifestirala rak u vaginalnom području. Kao i svatko kome su upravo rekli da boluje od raka, potpuno sam se uspaničila. Ali, na temelju svoga rada s pacijentima, znala sam da se može liječiti i mentalnim načinom, i tu mi je sada bila data mogućnost da to sebi dokažem. Ostalom, zar ja nisam napisala knjigu o mentalnim načinima liječenja? Znala sam da je rak bolest onih ljudi koji duboko u sebi i na dugo vrijeme skrivaju osjećaj ogorčenosti sve dok im on doslovno ne pojede tijelo.

Godinama sam odbijala da se riješim osjećaja ljutnje i ogorčenja na one koji su me povrijedili u djetinjstvu. Sada više nisam imala previše vremena jer je ispred mene stajalo dosta posla. Riječ neizlječivo, koja veoma plaši tako puno Ijudi.za mene označava takvo posebno stanje koje ne možemo izliječiti bilo kojim vanjskim sredstvima, već moramo pronaći u sebi shemu koja će nas izliječiti. Pretpostavimo da sam imala operaciju da bih se riješila raka, a da se u isto vrijeme nisam riješila mentalne sheme koja ga je stvorila. U tom bi slučaju doktori nastavili rezati Louise sve dok više ne bi bilo Louise. A do oporavka ne bi došlo. Nije mi se dopala takva ideja.

Pretpostavimo da sam operirala rak i u isto vrijeme uklonila mentalnu shemu koja ga je prouzrokovala, rak se ne bi više pojavljivao. Ako se rak ili neka druga bolest povrati, vjerujem da to nije zbog toga što ga nisu dokraja odstranili, već prije zbog toga što pacijent nije promijenio način razmišljanja. Sam pacijent iznova stvara istu bolest, ali možda na drugom dijelu tijela.

Također vjerujem da uopće ne bi trebala biti operirana, kada bih mogla ukloniti metalnu shemu koja mi je proizvela rak. Dakle, pogađala sam se oko termina, i doktori su mi s negodovanjem dali tri mjeseca tek kada sam rekla da sada nemam novca. Odmah sam preuzela sve mjere za svoje izlječenje. Pročitala sam i istražila sve što sam mogla naći o alternativnim načinima koji bi mogli biti od pomoći u mome liječenju.

Otišla sam u nekoliko trgovina zdrave hrane i kupila sve knjige u svezi s rakom. Provela sam mnogo vremena čitajući u knjižnici. Provjerila sam sve o refleksologiji stopala i terapiji čišćenja debelog crijeva i pomislila da bi mi to moglo koristiti.

Učinilo mi se da će me to odvesti k onima koji bi mi mogli pomoći. Pošto sam pročitala sve o refleksologiji stopala, odlučila sam pronaći dobrog stručnjaka za to. Počela sam pohađati predavanja na tu temu. Obično bih sjedila u prvom redu, ali jedne sam večeri slučajno sjela otraga. Nakon nekog vremena kraj mene je sjeo jedan čovjek. Pogodite tko!

Stručnjak za refleksologiju stopala. I, počeo je dolaziti k meni tri puta tjedno puna dva mjeseca, i puno mi je pomogao. U to sam vrijeme otkrila da moram voljeti sebe mnogo više nego što sam se voljela. U djetinjstvu sam osjetila tako malo ljubavi i nitko me nije naučio da se osjećam ponosno zbog sebe. U tim ranim danima mog djetinjstva neprestano su me podcjenjivali i kritizirali, što je kasnije postalo i moja navika, to jest nastavila sam se tako odnositi prema sebi.

Radeći u crkvi došla sam do spoznaje da je sasvim u redu, čak i od velike važnosti za mene, da volim i odobravam sebe. Ali, ja sam nastavila odgađati takvu promjenu - slično držanju dijete koju uvijek počinjete od sljedećeg ponedjeljka. Došao je trenutak kada to više nisam mogla odgađati. U početku mi je bilo veoma teško učiniti neke stvari, kao na primjer stati ispred ogledala i izgovoriti: "Louise, volim te. Stvarno te volim." Ipak, bila sam uporna i, zahvaljujući tim vježbama s ogledalom i nekim drugim, počela sam napredovati jer nisam sebe više tako podcjenjivala kao što sam znala u nekim situacijama u prošlosti.

Znala sam da se moram osloboditi ogorčenja koje sam nosila u sebi od djetinjstva. Moj životni imperativ postao je kako se osloboditi osjećaja stida. Krivnje. Da, imala sam vrlo teško detinjstvo, prepuno mentalnog, fizičkog i seksualnog zlostavljanja. Ali to se dogodilo prije puno godina, i to više nije mogao biti razlog da se na takav način ponašam prema sebi. Zbog osjećaja da ne mogu oprostiti, doslovno sam jela svoje tijelo uz pomoć raka.

Došlo je vrijeme da zaboravim loše događaje i da počnem razumijevati kakva su životna iskustva mogla stvoriti takve ljude koji su na takav način postupali s djetetom. Uz pomoć dobrog terapeuta izbacila sam iz sebe sav stari i potisnuti bijes tako da sam tukla po jastucima i urlala svom žestinom. Od toga sam se osjećala lakše i čistije. Postupno sam počela sastavljati komadiće priča svojih roditelja o njihovom djetinjstvu. Počela sam njihov život gledati iz drugog kuta. Razvijajući svoje razumijevanje za njih i sa svoga gledišta sada odrasle osobe, počela sam suosjećati s njihovim bolom pa se osjećaj krivnje polako smanjivao.

Uza sve to tragala sam za dobrim stručnjakom za prehranu da mi pomogne očistiti tijelo od loše hrane koju sam pojela tijekom svog života. Shvatila sam da se loša hrana akumulira i stvara otrove u organizmu. Kada sam ga pronašla, prepisao mi je vrlo strogu dijetu s puno zelenog povrća i skoro ničega više. Tijekom prvog mjeseca čak sam po tri puta tjedno išla na čišćenje debelog crijeva.

Ipak na kraju nisam bila operirana. To je bio rezultat temeljitog mentalnog i fizičkog čišćenja. Šest mjeseci nakon postavljanja dijagnoze liječnici su se složili s onim što sam ja već znala - da više nije bilo ni traga od raka! Tako sam iz osobnog iskustva saznala da se bolest može izliječiti samo ako smo spremni promijeniti način na koji razmišljamo, svoj sustav vjerovanja i ponašanja. Ponekad ono što nam se čini kao velika tragedija, postane najveće dobro u našem životu. Mnogo sam naučila iz svoje bolesti i počela sam život procjenjivati na drukčiji način. Mislila sam samo o onome što je sada najvažnije za mene i konačno sam donijela odluku da napustim New York, taj grad bez drveća i s užasnom klimom.

Meki od mojih klijenata uvjeravali su me da će "umrijeti" ako ih ostavim, ali sam ih uspjela uvjeriti da ću dva puta godišnje provjeravati kako napreduju i da ću ih nazvati. Tako sam prekinula svoj posao i uputila se bez žurbe u Californiju, u Los Angeles, koji sam odabrala kao svoje odredište. Premda sam prije mnogo godina rođena u ovom gradu, nisam poznavala skoro nikoga osim svoje majke i sestre, koje su živjele u predgrađu, pola sata vožnje od grada.

Iako nikada nismo bili previše bliski unutar obitelji, ipak sam bila neugodno iznenađena kada sam čula da je majka već godinama slijepa i da se nitko nije potrudio da me o tome obavijesti. Moja je sestra bila previše zauzeta da bi me vidjela pa sam digla ruke od nje i pokušala započeti nov život. Moja knjižica "Kako iscijeliti svoje tijelo" otvorila mi je mnoga vrata. Odlazila sam na sva predavanja predstavnika nove američke škole o psihoanalizi.

Tamo sam se predstavila i poklonila kopiju svoje knjige. Prvih šest mjeseci bila sam neprestano na plaži jer sam znala da neću imati vremena kada počnem raditi. Polako su se počeli pojavljivati i prvi zainteresirani klijenti. Pozivali su me da držim predavanja, i stvari su se počele razvijati. Los Angeles poželio mi je dobrodošlicu. Za nekoliko godina zaradila sam toliko da sam se mogla preseliti u prekrasnu kuću.

Moj sadašnji način života u Los Angelesu bio je veliki skok u odnosu na moje rano djetinjstvo. Stvari su se uistinu razvijale bez problema. Kako se brzo i potpuno mogu izmijeniti naši životi! Jedne noći nazvala me moja sestra. To je bio njen prvi poziv u dvije godine. Priopćila mi je da je naša majka, sada u 90. godini, gotovo slijepa i gluha, pala i slomila kralježnicu. U jednom je trenutku majka, nekad jaka i samostalna žena, postala bespomoćno dijete u bolovima. Slomivši kralježnicu, majka je u isto vrijeme srušila zid šutnje oko moje sestre. Konačno smo svi počeli komunicirati. Otkrila sam da i moja sestra ima problema s kralježnicom što joj je stvaralo poteškoće pri sjedenju i hodanju, a i dosta ju je boljelo.

Patila je bez riječi, čak ni njezin muž nije znao da je bolesna. Nakon mjesec dana provedenih u bolnici majka se preselila k meni jer se više nije mogla brinuti o sebi. Premda duboko vjerujem u život, nisam znala kako ću se nositi s ovim, pa sam se obratila Bogu: "U redu, brinut ću se za nju, ali mi ti moraš pomoći i osigurati novac."

Bilo je to prilično prilagođavanje za obje. Doselila se u subotu, a je sam već sljedećeg petka trebala otići u San Francisco na četiri dana. Nisam je mogla ostaviti samu, a morala sam svakako otputovati. Rekla sam: " Bože, ti se pobrini za to. Moram imati pravu osobu koja će nam pomoći, i to prije nego otputujem."

Sljedeći četvrtak pojavila se takva osoba, uselila se k nama i pomogla nam. To je bila druga potvrda jednog od mojih najdubljih uvjerenja: "Sve što trebam znati, otkriva mi se i sve što trebam, dolazi u moj život po božanskom redu." Shvatila sam da mi je opet dana mogućnost da nešto naučim iz ovog iskustva. Pružila mi se prilika očistiti sve smeće koje se nakupilo u mom djetinjstvu.

Moja me majka nije bila sposobna zaštititi dok sam bila dijete, međutim, ja sam mogla i željela brinuti se o njoj sada. Između majke i sestre započeo je sasvim novi odnos. Pružiti pomoć sestri, koja je to zatražila, bio je veliki izazov za mene. Saznala sam da je očuh, kada sam prvi puta prije mnogo godina spasila majku, sav svoj gnjev i ljutnju usmjerio na moju sestru. Maltretirao ju je. Tu bol u kralježnici stvorio je njen dugogodišnji strah i napetost te uvjerenje da joj nitko ne može pomoći.

I, onda se pojavila Louise, koja nije željela biti spasilac, ali je željela svojoj sestri dati mogućnost da odabere dobro u svom životu. Polako se sve počelo otpetljavati, i to još uvijek traje. Napredovali smo korak po korak dok sam nastojala stvoriti atmosferu sigurnosti i istraživala različite i alternativne načine liječenja. Moja je majka s druge strane odlično odgovarala na njih. Vježbala je po četiri puta svaki dan, i to najbolje što je mogla. Njeno je tijelo postajalo sve snažnije i sve fleksibilnije. Kupila je slušni aparat i više se zainteresirala za život oko sebe.

Uspjela sam je uvjeriti da treba ukloniti mrenu iz oka, iako se to protivilo njenim kršćanskim uvjerenjima. Kakvu joj je radost donijelo što je mogla ponovo vidjeti, a i nama je bilo zadovoljstvo gledati svijet njenim očima. Toliko je sretna da može ponovo čitati. Majka i ja smo provodile sve više vremena sjedeći i razgovarajući, što prije nismo običavale. Razvile smo više razumijevanja jedna za drugu. Danas puno slobodnije plačemo, smijemo se i grlimo. Ponekad ona nešto pokrene u meni i ja tada znam da još nešto moramo objasniti.

Eto, tu se nalazim dok ovo pišem, u jesen 1984.

* * *
Moja je majka u miru napustila ovaj planet 1985. godine. Volim je i jako mi nedostaje. Sve što smo mogle ostvariti zajedno, ostvarile smo. Sada smo slobodne.

Moj se rad neprestano proširuje. Danas puno putujem i držim predavanja po svijetu, tako da nemam toliko privatnih pacijenata koliko sam imala. U međuvremenu se i moje osoblje znatno povećalo. Institut "Hay" nadgleda terapijske radionice i seminare u koje su uključeni i drugi stručni predavači. Tijekom ovih godina privukla sam i obrazovala ljude čija životna uvjerenja odgovaraju mojima. Kombinacija našeg različitog podrijetla i životnih iskustava ispreplice se s bogatstvom onoga što možemo ponuditi.

Srijedom navečer "Hayride" grupa koja pomaže oboljelima od AIDS-a, osnovana prije četiri i pol godine, još se uvijek sastaje na području Los Angelesa. Tamo se svaki tjedan sastaje čak i do 800 ljudi.

Dugo sam vjerovala: "Sve što trebam znati, otkriva mi se", "Sve što trebam, dobivam," "Sve je u redu u mom životu." Ne postoji novo znanje. Sve je drevno i beskrajno. Zadovoljstvo mi je i radost ujediniti mudrost i znanje i usmjeriti ih u korist onih koji su na putu iscjeljenja. Ovu knjigu posvećujem svima onima koji su me naučili sve ovo što znam: svojim klijentima, svojim kolegama, svojim profesorima i božanskoj, beskonačnoj inteligenciji koja je na mene prenijela ono što drugi trebaju čuti.
nastaviće se...